Bosanski radio
Fokus
Ličnost u fokusu
Milorad Dodik

Zemaljski sud u Manhaimu osudio je prošlog četvrtka opskurnog neonacistu Ernsta Cindela na pet godina zatvora zato što je na internetu uporno iznosio laži o holokaustu izvršenom nad Jevrejima u vrijeme vladavine nacionalsocijalizma u Njemačkoj, te zbog tvrdnji da se u Aušvicu nije dogodio genocid.

Samo nekoliko dana kasnije, još se tinta na presudi Međunarodnog suda pravde nije ni osušila, a premijer Vlade Republike Srpske Milorad Dodik je u nekoliko navrata javno izjavio da za njega "zločin" u Srebrenici nije genocid.

Ove Dodikove izjave ne otkrivaju ništa o njegovom bezobrazluku što odranije nije bilo poznato. Međutim, odsustvo i minimuma ljudske obzirnosti prema razmjerama srebreničkog zločina kod osobe koja je nesumnjivi lider srpskog naroda u BiH, a istovremeno i najmoćniji političar u državi, ukazuje i na suštinu problema i Srba kao naroda i Bosne i Hercegovine kao države.

Naime, danas u praktično svakom evropskom narodu ili državi postoje pojedinci, pa čak i čitavi pokreti ili političke stranke, koji otvoreno zagovaraju fašizam ili negiraju holokaust nad Jevrejima u Drugom svjetskom ratu. No, nijedan od tih naroda i nijedna od tih država nema krupnijih problema s fašizmom. Zašto? Zato što se radi se o društvima i državama u kojima je demokratski odbrambeni mehanizam uticaj fašista efikasno sveo uglavnom na društvenu marginu. (A oni koji ga pokušaju ugroziti, makar i verbalno, rizikuju primjenu strogih zakonskih sankcija, što je slučaj u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Belgiji, Češkoj...) U njima je nezamislivo da narod već godinama na izborima najveću podršku pruža jednoj neofašističkoj partiji ili da lider koji osvoji najveći broj glasova i nakon presuda dva međunarodna suda negira genocid u Srebrenici. Nažalost, u Srbiji i Republici Srpskoj upravo je to slučaj: Šešeljeva Srpska radikalna stranka je ubjedljivo najjača partija s one strane Drine, a Milorad Dodik nesumnjivi lider Srba s ove strane rijeke.

Veoma uvjerljivo zvuči procjena Žarka Puhovskog po kojoj su se sudije Međunarodnog suda pravde ustručavale od donošenja pravedne presude u tužbi protiv Srbije i Crne Gore zbog straha od mogućeg "vajmarskog efekta" na Srbiju. Dakle, od mogućnosti dolaska na vlast nekog malog Hitlera, koji bi do kraja razorio svoju zemlju, ali i onemogućio stabilnost u ionako trusnom regionu. No, potcijenili su efekat koju je njihova obzirnost u presuđivanju prouzročila: da presuda jača srpske i neofašiste i lidere, one koji se ne stide genocida počinjenog u ime njihovog naroda, one koji ga negiraju.

Zbog Dodikovog ekstremizma Vijeće za implementaciju mira u BiH je promijenilo svoju prošlogodišnju odluku o zatvaranju Ureda Visokog predstavnika i ukidanju "bonskih ovlasti". Mandat je produžen za još godinu dana. Država Bosna i Hercegovina je još uvijek slaba da se odupre fašizmu i Dodiku, koji se njime koristi. Sve dok u ovoj zemlji fašizam ne bude pobijeđen, Ured Visokog predstavnika neće moći biti zatvoren a da to ne proizvede katastrofalne posljedice. (S. Pećanin)

Riječ u fokusu
Genocid
Mile Stojić

Ima nečega duboko bestidnog u cijeloj toj strci i euforiji oko Međunarodnoga suda pravde i njegove presude. Znamo i cijeli svijet zna da se u Srebrenici dogodio genocid, znamo i cijeli svijet zna da je na čelu te krvavije zacijelo stajala zvanična Srbija (ondašnja Jugoslavija) sa svojom intelektualnom, ekonomskom, crkvenom i vojnom logistikom, ali za zločin genocida u presudi su optuženi jedino bosanski Srbi. Beograd je nevin i čist, Banja Luka je odgovorna! Uz sve ograde o individualnoj krivnji, tako to politički izgleda.

Srbija se opravdala: nije znala, nije sudjelovala, nije podstrekavala, nije raspirivala, nije pomagala. U redu. Samo se (od sebe) postavlja pitanje: bi li bosanski Srbi mogli i smjeli, bi li htjeli sami kidisati na svoje susjede, da nije bilo obećanja o arkadiji, o nebeskom narodu, "prisajedinjenju", "osveti Turcima za Kosovo", da nije bilo utjerivanja "svih Srba u jednu državu", da nije bilo JNA, Belih orlova, Škorpiona, Arkanovaca, Šešeljevaca, da nije bilo Amfilohija, Memoranduma, Dobrice, Bećkovića, Crnčevića, Noge i ostalih Đoga?

U jednom tekstu o hrvatskoj politici u Bosni, objavljenom birvaktile u splitskom Feralu, upozoravao sam hrvatske političare: vodite politiku svojom glavom, pustite (daleku) braću, okrenite se (blizim) susjedima. Zagreb će vas iskorištavati dok mu budete trebali, a onda će vas ostaviti ko pohabanu krpu. To se i dogodilo: hrvatsko političko rukovodstvo, cijeli staff Herceg-Bosne sad sjedi u haškim tamnicama optužen za najmonstruoznije zločine, dok inspiratori tog jada i čemera sjede u zagrebačkom hotelu Esplanade i ispijaju dingače i heinekene.

Ne treba se ničijem zlu radovati, ali kako će sad Dodik Milorad mlatiti po pregovaračkim stolovima kad je administrativna tvorevina kojoj je on na čelu nastala i na zločinu genocida, tako veli Međunarodni sud pravde? O kojoj će zaštiti bosanskih Srba guslati sad Crnčević i Bećković kad je svima jasno da je to guslanje bosanske Srbe, odnosno njihovu vojsku, dovelo na najcrnju granu! Narodi, naravno, nisu krivi, ali su odgovorne njihove elite!

Političari RS-a ne vide još da ih je Srbija uvalila do vrata, pa se elegantno izvukla. Slično se dogodilo i s bosanskohercegovačkim Hrvatima. Ni jedne ni druge, međutim, ne treba žaliti, neka sad kusaju kašu koju su zajedno sa svojom metropolskom braćom mijesili. Imenica genocid (lat. gens - rod i occidere - ubijati, uništavati) kovanica je novijeg datuma. Upotrebljava se u smislu sistemskog uništavanja naroda ili etničkih grupa, a načinjena je 1945. godine u Nürnbergu, kada se sudilo njemačkim glavešinama za plansko istrebljenje Jevreja, sprovedeno u Drugom svjetskom ratu.

Sedmica u fokusu
22.2.2007. - 28.2.2007.
  • Presuda međunarodnog suda pravde: Srbija i Crna Gora nisu krive za genocid u BiH.
  • "Rok za reformu policije već je istekao. Drugi mart će doći i proći i očito ćemo i taj rok propustiti i naravno izgubiti sve mogućnosti za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. To je stvarna tragedija za građane BiH", izjavio je glavni zamjenik Visokog predstavnika Rafy Gregorian.
  • Kosta Čavoški, gostujući profesor na Pravnom fakultetu na Palama, ali i predsjednik Međunarodnog odbora za odbranu Radovana Karadžića, priveden u policiju Istočnog Sarajeva na informativni razgovor.
  • Ne otimaj mi babu naziv je skupa održanog u Zenici povodom oduzimanja bh. državljanstava naturaliziranim građanima arapskog porijekla koji su državljanstva stekli po osnovu učešća u redovima Armije BiH. Pred više od 2.000 okupljenih govorila su djeca naturaliziranih građana.
  • Komemorativnim skupom kod Stoca obilježena treća godišnjica pogibije predsjednika Republike Makedonije Borisa Trajkovskog.
  • Duško Kondor, profesor sociologije i aktivista Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a, ubijen je u svom stanu u Bijeljini.
  • Tragedija u rudniku Raspotočje kod Zenice: poginuo 28-godišnji kopač.
  • Izjava u fokusu: "Vrata u Banjoj Luci su nam širom otvorena, a posebno vrata premijera Republike Srpske. Ono što sam danas čuo volio bih da su mnogi čuli u BiH."; (Reis Mustafa ef. Cerić)
Broj sedmice
3.600.000
KM iznosio je budžet tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore. Nakon Dejtonskog sporazuma finansiranje je sa državnog prešlo na federalni nivo, a najveći doprinos u prikupljanju novca za tužbu posljednjih godina dala je Fondacija Pravda za BiH koju predvode prof.dr. Avdo Sofradžija, mr. Ibrahim Čolakhodžić i fra Luka Markešić, a koju su osnovali Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca i Hrvatsko narodno vijeće u BiH.
Senat odlučio
Produženi vikend
Muharem Bazdulj

Svi koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća pohađali bosanskohercegovačke škole sa nostalgijom se sjećaju novembarskih produženih vikenda. To su vikendi u onim divnim godinama kad bi dvadeset deveti i trideseti novembar pali u četvrtak i petak, odnosno u ponedjeljak i utorak, pa bi se stvorio mali raspust od četiri neradna dana. Takav mali raspust karakterizirao je zapravo cijelu ondašnju SFRJ, no Bosanci su bili u prednosti zbog dana ZAVNOBiH-a. Ako bi 25. novembar pao u četvrtak, Dan Republike bi samim tim bio u ponedjeljak (i utorak). Uz standardno neradnu subotu i nedjelju, samo je petak kvario šestodnevni nezvanični godišnji odmor. Većina bi škola, međutim, ako dobro pamtim, samoinicijativno odredila neradni petak koji bi nekad u budućnosti, kao, trebalo nadoknaditi, ali koji se po pravilu nikad ne bi nadoknadio.

I članovi Senata Univerziteta u Sarajevu se s nostalgijom sjećaju tih vremena, barem ako je suditi po vijesti koju je u utorak objavila agencija ONASA, a koju ćemo u nastavku citirati: "Sve visokoškolske ustanove Univerziteta u Sarajevu u petak će obustaviti nastavu, u znak saosjećanja sa žrtvama genocida u BiH i protesta protiv jučerašnje presude Međunarodnog suda pravde u Haagu po tužbi BiH za genocid protiv SR Jugoslavije, odlučeno je na vanrednoj sjednici Senata Univerziteta u Sarajevu. 'Kao akademska zajednica, konsternirani smo presudom ICJ, koja je u suprotnosti s pravdom i univerzalnim i moralnim načelima i koja za žrtvu predstavlja planetarnu prevaru', kaže se u zvaničnom saopćenju Senata, sačinjenom nakon održane diskusije tokom sjednice."

Kako zgodno! U četvrtak je prvi mart, Dan nezavisnosti, neradni dan, a u petak ćemo obustaviti nastavu u znak saosjećanja i protesta, pa ćemo iskoristiti produženi vikend da se oporavimo od konsternacije te da od ponedjeljka iznova krenemo u nove radne pobjede.

Licemjerje takozvane akademske zajednice ovaploćeno u ovakvoj odluci svojim bezobrazlukom prosto bode u oči. Senat Univerziteta u Sarajevu saosjeća! Senat Univerziteta u Sarajevu protestira! Kako? Obustavom nastave u petak drugog marta, taman između neradnog praznika i vikenda! Ovakav urlik povrijeđene pravdoljubivosti postidio bi i Ginsberga i ocvale šezdesetosmaše. Najbolji reporteri CNN-a, BBC-a i ostalih planetarno poznatih TV postaja najavili su svoj dolazak u Sarajevo prvi put nakon završetka rata da vide i taj epohalni događaj: obustavu nastave na svim visokoškolskim ustanovama Univerziteta u Sarajevu. Stidi se, svijete, što si to dopustio!

A gdje je konsternirana akademska zajednica bila u proteklih petnaest godina? Gdje su bili vrhunski sarajevski pravnici, profesori visokoškolske ustanove zvane Pravni fakultet, članice Univerziteta u Sarajevu, kad je tužbu trebalo zastupati pred Međunarodnim sudom pravde? Gdje su bili sociolozi, politolozi, silni profesori humanističkih nauka kad je trebalo akribično dokumentirati zločine, o njima pisati naučno zasnovane knjige, predočiti svijetu činjenice (samo tvrde nesporne i neoborive činjenice, ne pseudoučena naklapanja ni kvazifilozofsku haotičnu nacionalnu publicistiku) o genocidu? Gdje je bila dragocjena kritička riječ javnih intelektualaca sa Univerziteta dok je godinama pumpana euforija zbog projiciranog pozitivnog ishoda buduće presude u koji niko nije ni najmanje sumnjao, dok se presuda najavljivala skoro kao finalna armagedonska bitka dobra i zla, dok su se dizale kule u pijesku od devetocifrenih dolarskih reparacija, dok se cijela sarajevska javnost uživljavala u ulogu one poslovične mljekarice (dobit ćemo tužbu, pa ćemo ukinuti Republiku Srpsku, pa će nam Srbija platiti ratne štete, pa će se cijeli svijet kajati, pa će nas odmah primiti u EU, a mi ćemo se pravednički nećkati i sve tako)? Gdje je, dakle, bila naša službena intelektualna elita? Tamo gdje se nalazi i dok čitate ovaj tekst. Na vikendu, na pruduženom vikendu, vikendu koji se odavno produžio na godine i decenije!

Dok se profesori i senatori baškare po vikendicama puni saosjećanja i konsternacije, dotle su za žrtve, planetarno prevarene žrtve, kako to senatori vješto formuliraše, i vikendica i saosjećanje i konsternacija skoro pa podjednak luksuz. U neožbukanim kućicama što su ih uglavnom obnovile međunarodne organizacije muče ih muke koje senatori ne mogu ni zamisliti. Onima koji imaju djecu, ta su djeca jedina radost, a neka od te djece su se, uz pomoć ko zna kakve crkavice, uspjela upisati na neku od visokoškolskih ustanova Univerziteta u Sarajevu. Zar njihovi profesori stvarno misle da se saosjećanje i protest mogu izraziti obustavom nastave?

Pokajanje Novaka Kilibarde
Bezobrazni Nataša Kandić i Marko Vešović
U posljednjem izdanju beogradskog magazina Nin, doskorašnji diplomatski predstavnik Crne Gore u Bosni i Hercegovini Novak Kilibarda objašnjava probleme na koje je nailazio na putu vlastite osebujne transformacije - od najekstremnijeg četničkog huškača u proteklim ratovima do transparentnog pokajnika. "Ja sam priznao svoje greške i javno se pokajao. Poput Vilija Branta. I nijesam zbog toga imao problema u Sarajevu. Reakcija bosanske države i bošnjačkog naroda je bila fer. To nijesu mogli da prihvate samo moji Srbi, pravoslavci. Na jednoj strani se izdaju za hrišćane, a nijesu mi dali da se pokajem. To je hipokrizija i bezobrazluk. Ali baš ti ljudi koji su pisali protiv mene, kao što su Nataša Kandić i Marko Vešović, pomogli su mi da ostvarim veliku moralnu pobjedu. Jer iza mene je stala čitava bošnjačka elita. Akademska, kulturna, moralna. U pismu 12 intelektualaca BiH (predvođenih Muhamedom Filipovićem, op. S.P.) poručeno je ljudima koji su me napali da oni ostave Bosni i Hercegovini da se ophodi prema Novaku Kilibardi onako kako oni misle da treba. A gdje god sam se kretao među Bošnjacima doživljavao sam ovacije", objašnjava Kilibarda. (S.P.)
Vehabije & IZ BiH
Mazda pred Rijasetom
Ofanziva Jusufa Barčića i njegovih sljedbenika na sarajevsku Carevu džamiju ne jenjava: ni najstarije Sarajlije ne pamte da je - čak i za komunističkog zuluma - ovo prelijepo zdanje bilo zaključano, a zbog straha od novih incidenata prošle se sedmice i to dogodilo. I dok se sarajevski muftija Husein ef. Smajić ne libi javno reći o kakvom je ataku riječ, reis Cerić - po običaju - obećava ugošćavanje Barčića. Nema nikakve sumnje da je samo pitanje Cerićeva vremena kada će se Mazda 626 parkirati pred Rijasetom, a Barčić ušetati k'o onomad Cerić u Dodikove Banske dvore. Zvanična posjeta na najvišem nivou, reklo bi se. Reis efendija nije nimalo naivan, on zna da ne treba sjeći granu na kojoj se sjedi (citat preuzet od samog Cerića), a Barčić je stari Saudijac - ne samo da po BiH maše diplomom navodno stečenom u Medini, već je godinama bio uposlenik Igase, saudijske humanitarne organizacije. Upravo se na svoj radni vijek u Igasi Barčić i poziva kada kreće u ofanzive: useljavanje u mesdžid u Barčićima početkom ove godine branjeno je argumentima grane na kojoj se sjedi, odnosno sa 30.000 maraka koje je svojedobno Igasa dala za obnovu ove zgrade?! Koga je Igasa donirala pa sad Barčić nasrće na Carevu džamiju, još se ne zna, no zna se da u procesima globalizacije ne zaostaje za ef. Cerićem. Posljednjih se mjeseci okrenuo ka Zapadu pa se i javno busa u prsa podrškom "braće" iz Njemačke ali i iz Austrije, posebice Beča. Iz Islamske zajednice stižu optužbe kako je bečka veza Jusufa Barčića niko drugi do hafiz Muhamed Porča, nekadašnji najveći protivnik Obnoviteljskog sabora u BiH, danas - po tvrdnjama iz IZ-a - idejni vođa grupe koja je iz Beča prošle godine delegirala svoje najvažnije članove (izvjesnog Safeta Kuduzovića, Alsada Durovića, Enesa Mukovića, Mersada Čekića...) koji su ustanovili vehabijsku zajednicu u Gornjoj Maoči, a potom krenuli na turneje s Barčićem?! Da bi dojam bio potpun, Barčiću je iz Njemačke početkom ove godine stigla donacija: Mazda 626 koju, kako to dolikuje pravim vođama, Barčić ne vozi već njome upravlja službeno lice po izlasku iz KPD-a Zenica, Karray Kemal bin Ali, Abu Hamza Treći. Elem, vozač je u Zenici naučio da mora poštovati i ovozemaljske zakone države BiH, no zato voženi priznaje samo Kur'an i Hadise pa, kada mu se omakne da sjedne za volan, u saobraćaju se identificira dokumentom na arapskom za koji tvrdi da je vozačka dozvola. No, pošto - kako kaže - ne voli incidente, kada je Mazdu početkom ovog mjeseca trebalo prevesti s njemačkih tablica, počeo se interesirati ne za plaćanje carine već za prekucavanje broja motora?! Mazda je na kraju registrirana (danas nosi oznake 998-M-820), no domaći policajci su, navodno, ustanovili da su te registarske oznake istekle prošlog decembra izvjesnom Marinku Vasiljeviću iz Donje Grapske kod Doboja pa su sada predmet istrage?! Nagradno pitanje glasi: koje će oznake imati Mazda kad se parkira pred Rijaset? (V.S.)
Protesti u Sarajevu
Dan kad je ubijena pravda
Dženana Karup-Druško

Asocijacija žrtava genocida u BiH je dan poslije izricanja presude organizirala miting kako bi se čuo i glas žrtava. Pred nekoliko hiljada okupljenih ispred Zgrade zajedničkih institucija o presudi Međunarodnog suda pravde govorili su predstavnici Saveza logoraša, Udruženja Žene žrtve rata i porodica poginulih, Unije civilnih žrtava rata, Saveza dobitnika najvećih ratnih priznanja, Unije veterana…

Tokom rata u BiH je silovano preko 30.000 djevojčica, djevojaka i žena. Bakira Hasečić, predsjednica Udruženja Žene žrtve rata, izjavila je: "Želim da ponovo pozovem sve žrtve, svjedoke, očevice i porodice ubijenih: odazivajte se sudu i pričajte istinu. Oprostiti ne možemo, zaboraviti ne smijemo, moramo govoriti dok smo živi, jer samo tako možemo opstati ovdje u BiH." Murat Tahirović, predsjednik Saveza logoraša FBiH, kazao je: "Međunarodni sud pravde rekao je da Srbija nije odgovorna. Nisu to rekli pravnici, to je rekla međunarodna politika. Rekli su i da je za genocid odgovorna samo Republika Srpska, pa sa ovog mjesta onda poručujem: ukinite tu Republiku Srpsku!"

U Srebrenici je 1995. godine pobijeno preko 8.000 Bošnjaka. Na skupu je govorio Ilijas Pilav ispred Kluba intelektualaca Srebrenice: "Danas komentiramo dan kad je ubijena pravda. Čekali smo 13 godina da taj famozni sud donese samo jednu logičnu presudu kojom bi počinitelji bili osuđeni za genocid i zasluženo kažnjeni. Kao čovjek mogao bih se složiti nekako s tim da prihvatim ovu presudu, ali kao žrtva duboko sam uvrijeđen.

Hoće li iko odgovoriti na pitanje da li će Srebrenica i dalje biti na silu zadržana u genocidnoj tvorevini koja se zove Republika Srpska? Vojne i političke snage te tvorevine su počinile genocid. Ovu presudu sam shvatio kao uvredu pravdi i žrtvama. Ja sam iz Srebrenice, ali, nije li cijela BiH jedna velika Srebrenica?"

Dopredsjednica Unije civilnih žrtava rata FBiH Senida Karović je rekla: "Mi, nevino stradale civilne žrtve rata slažemo se da je presuda u Haagu historijska. Historijska je po tome što je dokazano da je nad jednim narodom počinjen genocid i da zbog toga Srbija mora preuzeti pravnu, političku i moralnu odgovornost: smatramo da su sudije u Haagu počinile nepravdu, jer nisu imali hrabrosti da počinioca genocida i agresije nazovu pravim imenom, a to je Srbija."

U ime dobitnika najvećih ratnih priznanja govorio je Dževad Rađo: "Presuda je puna nelogičnosti, netačnosti, nedorečenosti, politikantstva i na kraju nepotpune istine. Ne želim pravno tumačiti presudu, kakva god da je, mi ćemo je ispoštovati, ali želim da vas sve ovdje, građane BiH, a posebno svoje saborce pozovem da kao u proteklom ratu kada je prijetio nestanak BiH, i nas samih, čvršće zbijemo redove i otvorimo široki front u borbi za poništavanje rezultata etničkog čišćenja i genocida na cijelom prostoru BiH. Ako ne reagujemo, nećemo imati šta ostaviti u amanet generacijama koje dolaze."