Nezavisni magazin BH DANI



	Sadržaj . Arhiva . Pretplata . Biblioteka . Marketing . Galerija . Impresum

Broj 685 - 30.07.2010

Korisnik: Šifra: Zapamti:

Novi korisnik

Senad Pećanin

Pišite autoru

Na strani 40 objavljene odluke Međunarodnog suda pravde stoji: "Ako je Savjet sigurnosti (Ujedinjenih nacija, prim. S.P.) želio da unaprijed eliminira mogućnost proglašenja nezavisnosti, mogao je to učiniti jasnim i nedvosmislenim terminima u tekstu Rezolucije, kao što je to uradio u Rezoluciji 787 (1992.) u vezi s Republikom Srpskom." Očito, haške sudije su Dodiku poslale nedvosmislenu poruku šta može očekivati u Haagu, nakon što bi pokušao i praktično realizirati uvjerenje po kojem treba, nakon čekanja povoljnih međunarodnih okolnosti, i po cijenu repriziranja Karadžićevih metoda, dovršiti ono što nije pošlo za rukom ni Miloševiću ni prvom predsjedniku Srpske demokratske stranke

Sedmi dan

Od Haaga do Londona

Proteklu sedmicu je obilježilo nekoliko događaja od velike važnosti za cijeli region zapadnog Balkana. Najznačajniji je svakako stav Međunarodnog suda pravde u Haagu prema kojem proglašenje nezavisnosti Republike Kosovo nije u suprotnosti s međunarodnim pravom. Najradikalniji u komentaru haške odluke je bio, očekivano, premijer Republike Srpske Milorad Dodik koji je izjavio da se radi o posljednjem u nizu dokaza po kojem je, bez obzira ko je na vlasti u Beogradu, svijet protiv Srbije i srpskog naroda. No, od ponavljanja poznatog Miloševićevog i Ćosićevog stava o "svjetskoj antisrpskoj zavjeri", više pažnje zaslužuje zaključak koji Dodik izvodi iz haške odluke: prihvatanje nezavisnosti Kosova je dokaz da se - sila isplati!? Dakle, umjesto prihvatanja činjenice da je srbijanski gubitak Kosova direktna posljedica višedecenijskog nasilja različitih beogradskih režima nad kosovskim Albancima, Dodik izvlači pouku da se upotreba sile isplati, smještajući sve u kontekst trenutka u kojem će sazreti uslovi i za izdvajanje Republike Srpske iz Bosne i Hercegovine.

Zanimljivo je da ni u bosanskohercegovačkim ni u srbijanskim medijima danima nakon objavljivanja mišljenja Međunarodnog suda pravde o proglašenju kosovske nezavisnosti nijednom riječju nije spomenut stav Suda koji se direktno tiče Bosne i Hercegovine i stabilnosti u regionu. To što ga nema u beogradskim i banjolučkim medijima ne iznenađuje, ali je čudo da još niko u Sarajevu nije pročitao obrazloženje odluke haškog suda. Naime, na strani 40 objavljene odluke Međunarodnog suda pravde stoji: "Ako je Savjet sigurnosti (Ujedinjenih nacija, prim. S.P.) želio da unaprijed eliminira mogućnost proglašenja nezavisnosti, mogao je to učiniti jasnim i nedvosmislenim terminima u tekstu Rezolucije, kao što je to uradio u Rezoluciji 787 (1992.) u vezi s Republikom Srpskom." Očito, haške sudije su Dodiku poslale nedvosmislenu poruku šta može očekivati u Haagu, nakon što bi pokušao i praktično realizirati uvjerenje po kojem treba, nakon čekanja povoljnih međunarodnih okolnosti, i po cijenu repriziranja Karadžićevih metoda, dovršiti ono što nije pošlo za rukom ni Miloševiću ni prvom predsjedniku Srpske demokratske stranke.

Drugi događaj od velike važnosti za Bosnu i Hercegovinu je odbijanje londonskog suda da srbijanskim vlastima izruči Ejupa Ganića. Koliko god se ishod procesa pred londonskim sudom ticao Ganića, on je još značajniji za Bosnu i Hercegovinu. Naime, po prvi put je Beograd i zvanično priznao da se u Bosni i Hercegovini nije radilo o "građanskom ratu", nego o međunarodnom sukobu u kojem vojska Bosne i Hercegovine nije pokušala zauzeti Beograd, već su srbijanske vojne snage nakon mjesecima pripremane opsade pokušale zauzeti Sarajevo. Sudija Tim Workman je u svom obrazloženju ismijao srbijanski zahtjev, rasturajući u paramparčad bijednu "argumentaciju" koju je ponudila Srbija. Očekivano, i odluka londonskog suda je u srpskim medijima tretirana kao i haška, kao potvrda antisrpske zavjere. S druge strane, i Sarajevo je po prvi put nakon oslobađajućih akcija Dudakovićevih vojnika dočekalo priliku za slavlje zbog velike i značajne pobjede nad onima koji su pokušali rasturiti Bosnu i Hercegovinu, odnosno onima koji se ne mire s njenim postojanjem. Najveće zasluge, pored uvjerljivog Ganića i njegove agilne obitelji, nesumnjivo pripadaju državničkom angažmanu Harisa Silajdžića i pravnoj umješnosti njegovog savjetnika Damira Arnauta. Da je Bosna i Hercegovina normalna država, njihov angažman ne bi zasluživao nikakve pohvale, već bi bio tretiran kao radna obaveza u sklopu funkcija koje obavljaju. No, koliko smo deformirano društvo, najbolje oslikavaju i sarajevski politikantski osvrti na angažman predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i njegovog savjetnika poput komentara Nevena Anđelića objavljenog u Oslobođenju. U svom tekstu Lagumdžijin biograf ne skriva vlastiti jed zbog Silajdžićevog i Arnautovog doprinosa odbijanju zahtjeva srbijanskih vlasti, povlačeći paralelu s Dodikovim odnosom prema osuđenoj ratnoj zločinki Biljani Plavšić. Porediti Ganića s Plavšićkom, presudu Tribunala za ratne zločine protiv nje sa zahtjevom srbijanskih vlasti za njegovim izručenjem, Silajdžića s Dodikom... mogu samo oni koji još ne znaju ko je granatirao Sarajevo i(li) oni koji su zabrinuto već shvatili da bi se moglo pokazati da je, zahvaljujući odluci londonskog suda, svojim zahtjevom za izručenjem Ganića Srbija povukla "mačka za rep".


	Sadržaj . Arhiva . Pretplata . Biblioteka . Marketing . Galerija . Impresum	na vrh