Uskoro će gospođica Potomstvo po prvi put doći u prijateljsku i radnu posjetu Tatinom rodnom gradu. U okviru priprema za rečenu posjetu, sinoć je prije spavanja odslušala sažeto predavanje o glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Nemoguće je reći da li se toj posjeti raduje, ali je na kraju Tatinog izlaganja, rekla, jednostavno: "Sarajevo." Dobro je počelo, a dalje ćemo vidjeti.

Tata je, naravno, uzbuđen, ali i zabrinut.

S jedne strane, raduje se susretu sa mnogim prijateljima, ličnim, porodičnim i nasumičnim, koje će Potomstvo imati priliku da upozna i šarmira, a koji će se, bez sumnje, morati složiti sa Tatinom objektivnom ocjenom da je Potomstvo najljepše i najpametnije dijete na svijetu. Pored toga, Tata se nada da će Potomstvu moći pokazati mnoga znamenita mjesta iz njegove beznačajne prošlosti: ovdje je nekad bilo Kino Arena, ovdje se Tata jednom potukao sa Coberom, ovdje je bila Osnovna škola 29. novembar, ovdje je bila loga u koju smo sakrivali mačije oči koje smo skinuli sa kola na parkiralištu, tamo se Tata prvi put pofatao sa drugaricom iz razreda itd. Obilazak znamenitih mjesta manje je vezan za slavljenje Tatinog lika i nedjela, nego za dokumentarno obogaćivanje priča koje će se uskoro početi pričati prije spavanja, a koje će se dešavati u udaljenim predjelima Tatinog djetinjstva, kao što su to bile i priče koje je njemu pričao njegov otac.

Otud je Tata u potrazi za materijalom počeo pročešljavati svoje proćelavo sjećanje. Proces pretraživanja će trajati mjesecima, možda i godinama, a u ovom trenutku je na samom početku - trenutno pokušavam da odredim koje mi je prvo, tj. najstarije, sjećanje na Sarajevo. Teško je, naravno, odrediti datum, ali mi se čini da je sljedeće u ozbiljnoj konkurenciji: sjedim na zadnjem sjedištu, od skaja, zelenog tramvaja "vašingtonca"; prolazimo pored okretaljke i hangara za te tramvaje na Marijin Dvoru (pored današnje Skupštine); malo mi je zlo, jer se vašingtonac treska, kao što to nikad u Washingtonu nije. Još je jedno sjećanje trenutno u konkurenciji: silazim niz stepenice naše zgrade na Čengić Vili i psujem; a onda vičem: "Mama, jesi li me čula?" Tada sam bio tako mali da sam mislio da je psovanje simptom pameti. Znam da je to sjećanje staro, zato što je jedino koje je vezano za Čengić Vilu - odrastao sam kod Socijalnog, gdje smo se ubrzo nakon prve psovke preselili. Ova sjećanja su, naravno, beskorisna kao građa za priču čija će publika biti Potomstvo, ali svaki početak je težak.

Ono što me brine je, dakle, da neću, ophrvan sentimentalnošću matora čovjeka, biti u stanju sklepati priču koja će Potomstvu biti iole zanimljiva. Kao što me mori i mogućnost da joj se Sarajevo neće nimalo dopasti. Šta ako joj smrdi Miljacka? Šta ako je napadne neka baja koja je u uličnoj prljavštini evoluirala u stoglavu aždahu? Šta ako joj svi u lice budu puhali dim od cigarete, pošto je alergična? Šta ako je zbuni jezik koji uglavnom čuje samo iz mojih očinskih usta? Šta ako joj bude dosadno, pošto u Sarajevu ima malo dječijih sadržaja i igrališta? Šta ako se neki pubertetski vozač zakuca u taksi kojim se vozimo u grad? Šta ako svi oni jalijaši i dobrovoljci koji već godinama Tati prijete prebijanjem konačno, pred njom, svoje prijetnje ostvare? Šta ako Potomstvo odluči da ne voli ni ćevape ni ašče ni vodu sa Baščaršije?

Sa prisustvom potomstva u životu, čovjeku se potpuno poremeti ravnoteža - definicija i hijerarhija važnih stvari potpuno se promijeni. Sarajevo je meni uvijek bilo jedna od najvažnijih stvari na svijetu, pošto me je ne samo oblikovalo, nego je nekako postalo (da parafraziram Nabokova) i kompleksan unutrašnji organ, čije mi izlučevine nadomješćuju sve ono što je izgubljeno, ali za koji se može ispostaviti da je zapravo tumor na duši. Ali šta može Sarajevo biti Potomstvu, osim, u najboljem slučaju, čudnog, nedostupnog, mitskog mjesta u kojem je Tata nekad bio dijete? Ili zbunjujućeg provincijskog grada u kojem su i ona i Mama potpuni stranci, jer jezik ne pričaju, a sa lokalnom historijom imaju veze samo posredstvom Tatinog duševnog tumora? Sa ukazivanjem Potomstva, prošlost je sve manje važna, osim kao izvor zanimljivih priča, sve što se pika je budućnost, i to njena, a ne moja.

Moji su mi roditelji vazda govorili: "Razumjećeš ti kad budeš imao svoje dijete." Sad se ne mogu sjetiti šta to tada nisam razumio, a sad bih trebao, ali su moji roditelji ipak bili u pravu. Sad, s prisustvom Potomstva, razumijem dosta toga - o sebi, o svojim roditeljima, o svijetu i Sarajevu - što mi je prije bilo potpuno nedostupno. To novo područje razumijevanja ću tek morati pročešljavati, kao što pročešljavam sjećanje, zbog čega će mi ili rečeni organ više lučiti, ili će mi tumor nakvasati.

U ovom trenutku, međutim, razumijem sljedeće: nostalgija je neprelazna bolest. Kakav god da je moj odnos sa Sarajevom, moje će Potomstvo sa Sarajevom morati graditi vlastiti odnos na koji ću ja, uprkos svojim narativno-propagandnim naporima, imati vrlo malo utjecaja. Pa ipak, spreman sam da učinim sve što je moguće kako bi se Potomstvo sa Sarajevom na duševnom nivou zauvijek povezalo.

Otud umoljavam Sarajevo i njegovo dobro stanovništvo da Potomstvu izraze srdačnu dobrodošlicu. Molim Miljacku da joj ne smrdi i poslastičare da joj ne služe sladoled sa salmonelom. Molim prolaznike da joj se smiješe, da joj ne duvaju dim u lice i ne štipaju je za obraze. Molim snijeg da ne pada krajem aprila i zemlju da se ne trese. Molim kriminalce da pred njom ne podmeću bombe u tuđa kola i jalijaše i ubice da pred njom ne prolivaju krv, ni tuđu ni svoju. Molim političare da se, barem dvije hefte, suzdrže od lopovluka i gluposti i narkomane da joj ne kradu torbicu sa pelenama i kremama. Molim taksiste da ne jurcaju i pijane pubertetlije da ne voze dok se ne otrijezne. Molim Gradsko saobraćajno da puno ne štrajkuje i sunce da se ne sakriva iza oblaka.